* POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI * OBROBJA * POBOCZA * KRAJNICE * RUBOVI *
POBOCZA - Časopis za književnost i kulturu Istočne i Srednje Evrope         Broj 1 (35)
         MAJ 2009
         ISSN 1505-1676
hrvatska književnost, hrvatska poezija

o autoru
nazad

Tomislav Bogdan

* * *

Ormari, prozori, jablani i ptice
skloni su mi.
Jedno su mali životi
i sunce na pročeljima zgrada,
oni viču,
zovu roditelje.
Moje prekrižene noge
i moje lice
nailaze na razumijevanje.
Jer vrijeme je takvog položaja.
On najavljuje
dolazak nemoći.

 

* * *

Ti imaš nešto od jutarnjih ulica
(i k tome sjediš
na masivnom stolu).
Ne obazireš se poput mene
za povlačenjem dana
iz ove sobe.
Kako tama, ne bez najave,
stručno ukida poglede.
Kako je obično kad se pita:
Gdje je onaj koji gleda?
I ne znaš da već čuvam sjećanje
na naš razgovor
koji traje.

 

I

Ptice su u grmlju, iza mojih leđa.
Tamo je trenutno granica svijeta.
Ja sam čudno zarobljen.
Šaka podrinutih površini,
lagano vrtim more oko bokova.
Dok zaranjam, bojim se:
na dnu sjede mrtve žene
moje porodice
i pjevaju.

 

II

More miriše na polovice dinja,
glasovi plohom pretrčavaju zaljev.
To nije dovoljno,
hoću da me zatoči
nešto mekanije.
U grmlju pjevaju ptice,
male činjenice života.

 

Šetnja

Kosina,
kosina koja učvršćuje smjer kretanja,
nije tek pružena našem hodu.
Ona postaje sve manja,
skuplja se i grči,
kao da je bespomoćno ležanje
neugodno podsjeća
na neka prošla, ponosnija stanja.
Ptice raznose okruglu
ljubav ulicama -
mi nismo na putu za Abidos.
Tvoja storuka pojava,
ta nemirna i nametljiva sličnost,
sve je, izgleda, što
u meni izazivaš.
Kako me naglo
otvaraš pojedinačnom -
mi sigurno nismo na putu za Abidos.
Surutka i slak,
bokorni likovi sile,
i još da pustim glas,
da ga na leđa
naprte oceani,
bio bih vladar školjaka,
a to nikako ...
Stiže tramvaj.
Dok škripi predočena
ravnodušna igra vremena,
uživam u hladnoći
kojoj ne umijem naći ključ.

 

Tomislav Bogdan

nazad

hrvatska književnost, hrvatska poezija